Helicobacter pylori - bakterija koja hara svijetom

Helicobacter pylori je bakterija koja je prisutna u 60% slučajeva čira na želucu, 99% slučajeva čira na dvanaestopalačnom crijevu i kod čak 80% oboljelih od raka želuca! Do sada je jasno dokazana povezanost infekcije sa pojavom ulkusne bolesti i pretpostavlja se da će 10 do 20% zaraženih dobiti čir!


Istraživanja sprovedena u zapadnim zemljama ukazuju da je oko 20 odsto mlađih odraslih osoba zaraženo ovom bakterijom, te više od 50 odsto odraslih, starijih od 50 godina, odnosno da učestalost infekcije raste sa brojem godina. Stručnjaci upozoravaju da infekcija najčešće nastupa u ranom djetinjstvu i podsjećaju da je akutna faza infekcije nespecifična, odnosno da se uglavnom ne prepoznaje. U narednim godinama infekcija traje i može da bude bez ikakvih simptoma, tako da se manifestacije bolesti pojavljuju tek u odrasloj dobi. U trenutku otkrivanja bakterije, 80-tih godina 20. vijeka, smatralo se da je polovina čovječanstva zaražena njome. Danas se pretpostavlja da je učestalost nešto manja, najvjerojatnije zbog saznanja o njenom postojanju, sprovođenju liječenja, preventivnim mjerama, kao i razvojem civilizacije.

FAKTORI RIZIKA I SIMPTOMI

Internista gastroenterohepatolog doktor Tatjana Duvnjak-Barać kaže da postoji čitav spektar simptoma koji ukazuju na postojanje bakterije u organizmu. U početku infekcije obično dolazi do smanjene produkcije želučane kiseline, a u kasnijem toku do njenog pojačanog izlučivanja. Ukoliko se infekcija proširi na tanko crijevo, slijedi smanjenje produkcije njegove sekrecije. Međutim, ne postoje klasični simptomi infekcije. Najčešće se javljaju nadutost poslije jela, mučnina, povraćanje, bol nakon jela, zatvor, simptomi želučanog i čira na dvanaestopalačnom crijevu. Infekcija se također može manifestovati i tegobama koje nisu u vezi sa želučano-crijevnim traktom, kao što su promjene na koži, depresija, gubitak energije, malaksalost, glavobolja. Infekcija ima uticaj i na apsorpciju željeza i vitamina B12 u crijevima, a česta učestalost je kod reumatskih bolesti. Bakterija je također izolovana iz jetre i žuči. Neki podaci ukazuju na povezanost infekcije kod trudnica koje izraženo povraćaju, učestalijih spontanih pobačaja i karcinoma gušterače - kaže dr Barać i dodaje da postoji i takozvana asimtomatska infekcija, kada je bakterija prisutna na sluznici želuca, bez postojanja ikakvih simptoma.

Prema njenim riječima, glavni faktor rizika za dobijanje heliko bakterije je loše socioekonomsko stanje osobe u ranom djetinjstvu, kao i naseljenost prostora u kojem dijete živi.

Pošto infekcija nastupa u ranom djetinjstvu, važno je da li dijete dijeli krevet sa drugom djecom, roditeljima ili srodnicima, da li majka prožvače hranu prije nego ju da djetetu da jede, da li uzima dudu u svoja usta... Naime, pojava zaražene osobe u porodici izvor je širenja na ostale članove. Zaraza je češća u predškolskim ustanovama ili u ustanovama za zbrinjavanje djece. Kako životni standard raste, tako pada učestalost infekcije kod male djece. Među rizične faktore spada i genetska predispozicija. Muškarci se također lakše inficiraju, nego žene. S druge strane, infekcija je češća među zdravstvenim radnicima, pogotovo gastroenterolozima i osobljem koje radi u endoskopskim kabinetima - kaže dr Barać. Ona ističe da način prenošenja helikobakterije još nije u potpunosti razjašnjen.

Infekcija se prenosi direktno od zaražene osobe, a do sada nije izolovan prenosnik iz okoline. Infekcija sa Helicobacter pylori počinje ulaskom bakterija u probavi trakt domaćina. Bakterija je veoma osjetljiva na faktore okoline, tako da veoma kratko može da se zadrži u vazduhu. Prenos se najčešće dešava takozvanim gastrooralnim putem, odnosno udisanjem sadržaja želuca na usta domaćina. To se odnosi na udisanje sitnih raspršenih čestica želučanog sadržaja prilikom povraćanja i fekooralnim putem. Bakterija se može naći u slini i zubnom plaku, što govori u prilog orooralnog (usta na usta) načina prenosa. Neka istraživanja ukazuju i na mogućnost prenosa bakterije sa zaraženih životinja (mačke, svinje, muhe), mada do sada nema pouzdane potvrde za to. Jednom unesena infekcija traje godinama, a to se dešava obično u ranom djetinjstvu. Spontana izlječenja su moguća ali su izuzetno rijetka - kaže dr Barać.

OTKRIVANJE I LIJEČENJE BAKTERIJE

Kada se posumnja da postoji infekcija helikobakterijom, pacijenti se, kako kaže, obično javljaju svom porodičnom ljekaru, koji im predlaže jedan od testova za otkrivanje postojanja infekcije. Postoje dvije vrste testova. Jedni su takozvani invanzivni testovi, a odnose se na uzimanje isječka tkiva želuca tokom   endoskopije (gastroskopije) i njegovu analizu, i druga vrsta testova su neinvanzivni, od kojih se kod nas najčešće koristi serološki metod otkrivanja antitijela u krvi na antigen bakterije. Liječenje se sporovodi kombinacijom lijekova koji su predloženi od strane svjetskih stručnjaka iz oblasti gastroenetrologije, obično u trajanju od 15 dana. To podrazumijeva kombinaciju dva antibiotika (metronidazol, amoksicilin, klaritromicin) u trajanju od sedam dana sa takozvanim inhibitorom protonske pumpe u dvostrukoj dnevnoj dozi u trajanju do 14 dana, čiji je cilj smanjenje produkcije kiseline u želudcu. To je takozvana trojna eradiciona terapija - kaže dr Barać.

Ona napominje da je potpuno izlječenje moguće, ukoliko se terapija sprovede pravilno.

Postoje određene podvrste bakterija koje su se prilagodile do sada uputrebljavanim antibioticima i u tim slučajevima liječenje se sprovodi u novoj kombinaciji lijekova. Ponovna infekcija je moguća, ali se smatra rijetkom. Postoje preporuke za liječenje od infekcija helikobakterijom i kada inficirani nemaju tegoba. Prema smjernicama dogovornim u Mastrihtu 2000. godine, gdje su sastali relevantni stručnjaci iz ove oblasti, napravljene su preporuke za liječenje ove infekcije. Inficirani su podijeljeni u tri grupe. U prvu spadaju oni kod kojih se liječenje obavezno mora sprovesti, u drugu pacijenti kojima se terapija preporučuje, dok su u trećoj grupi inficirani kojima se liječenje ne preporučuje, a to je u slučaju prevencije nastanka karcinoma želuca, kod asimptomatskih osoba, u slučaju oboljenja drugih organa i organskih sistema - kaže dr Barać i dodaje da se preventivno može djelovati na način unapređenja socioekonoskog statusa kako pojedinca, tako i same države, pravilnim higijenskim navikama kao i pravilnim načinom ishrane.

OTKRIĆE AUSTRALIJSKIH NAUČNIKA

Saznanje o postojanju bakterija na želučanoj sluznici starije je od 100 godina. Još tada se raspravljalo o infektivnom uzročniku upale želučane sluznice i peptičnog ulkusa, odnosno čira na želucu i dvanaestopalačnom crijevu, uzrokovanog dejstvom hlorovodonične kiseline nastale u želucu. Analize su rađene na uzorku tkiva želuca ljudi i životinja, na kojima je uočeno prisustvo spiralne bakterije. Australijski naučnici histopatolog Robin Varen i gastroenterolog Bari Maršal su 1983. godine ukazali na direktnu povezanost prisustva bakterije i zapaljenskog procesa sluznice želudca, bakterija je 1987. godine dobila svoj definitivni naziv - helicobacter pylori.

PREVENCIJA I ISHRANA

Prilikom postojanja infekcije poželjno je pridržavati se takozvanog higijensko-dijetetskog načina ishrane, koji može da prevenira nastanak i da utiče na liječenje i sprečavanja posljedica izazvanih infekcijom helikobakterijom. Prvenstveno se misli na izbjegavanje teških i masnih obroka, uzimanje ljute, slane i začinjene hrane, crvenog i prepečenog mesa, veće količine slatkiša, čokolade, rafinisanih šećera, kao i izbjegavanje konzumacije crne kafe i alkohola. Preporučuje se ishrana bogata prirodnim antioksidansima, odnosno svježim voćem i povrćem, hrana bogata sa vitaminom C, konzumiranje bijelog luka, cimeta, te hrane bogate vlaknima. Također je poželjno uzimanje probiotičkih baketerija (iz roda Lactobacillus). Pijenje crnog i zelenog čaja i crvenog vina povezano je sa manjom učestalošću infekcije - kaže dr Barać.

0 comments:

Popularni postovi